Cvijeće
Majop* je mislila, dok je bezbrižno skakutala od kokošinjca do svinjca pa do sušare, da nikad prije dani nisu bili tako lijepi. Vazduh je donosio polet od kojeg joj je nos treperio. Žetva kukuruza i pamuka, kikirikija i tikvica činila je od svakog dana zlatno iznenađenje koje je izazivalo navalu uzbuđenih malih drhtaja u vilici.
Majop je nosila kratak, kvrgav štap. Sviđalo joj se da ga nasumce isprobava na kokoškama, a ritam pjesme je razrađivala po ogradi oko svinjca. Osjećala se lakom i veselom na toplom suncu. Imala je deset godina i za nju nije postojalo ništa sem njene pjesme, štapa u stisnutoj tamnoputoj ruci i dam-di-da-da-da ritma.
Okrenuvši leđa trošnim daskama napoličarske kolibe u kojoj je živjela njena porodica, Majop se zaputila uz živicu sve do potočića u kojem se završavala i gdje je izbijao izvor. Oko izvora, odakle je porodica koristila vodu za piće, raslo je šumsko cvijeće i srebrna paprat. Uz plitku obalu rovale su svinje. Majop je posmatrala kako sićušni bijeli mjehurići remete tanku crnu koricu tla, i vodu koja je nečujno izvirala i tekla nizbrdo.
Mnogo puta je išla u istraživanje šume iza kuće. Često je išla s majkom, u kasnu jesen, da skuplja orahe među opalim lišćem. Danas se odvažila da sama pođe novom stazom, skakućući čas ovamo, čas onamo, nehajno gledajući okolo da ne nabasa na zmije. Pored uobičajenih, ali lijepih paprati i lišća, naišla je i na pregršt čudnih plavih cvjetova sa baršunastim rubovima i na grm kalikanta pun smeđih, mirisnih pupoljaka.
Ruku punih cvijeća i grančica, do podneva je bila udaljena od kuće više od jedne milje. I ranije je bazala podalje od kuće, ali krajolik joj je sad izgledao čudnovat i ne tako lijep kao pri dosadašnjim lutanjima. Sumornom joj se učinila mala uvala u kojoj se našla. Vazduh je bio vlažan, tišina tijesna i duboka.
Majop je pošla nazad prema kući, nazad u mir jutra. Tad ga je nagazila ravno među oči. Njena peta, zaglavljena u slomljenom čeonom dijelu između obrva i nosa, nagnala ju je da se sagne, hitro i bez straha, da je oslobodi. Tek kad je ugledala njegov goli osmijeh, oteo joj se mali cijuk iznenađenja.
Bio je to visok čovjek. Od stopala do vrata, zauzimao je poprilično mjesta. Glava mu je ležala pored tijela. Kada je odgrnula lišće i uklonila naslage zemlje i truleži, Majop je vidjela da je imao velike bijele zube, sve napuknute ili slomljene, duge prste i veoma krupne kosti. Sva odjeća mu je bila istrunula osim nekoliko dronjaka plavog teksas-platna od kombinezona. Kopče kombinezona su postale zelene.
Majop je sa zanimanjem posmatrala mjesto. Odmah tu gdje je nagazila na glavu rasla je ružičasta divlja ruža. Dok se saginjala da ubere ružu za svoj buket, ugledala je izdignutu zemlju, nešto kao prsten oko korijena ruže. Bili su to truli ostaci omče, komadić konopca s pluga za oranje koji se sada dobroćudno stapao s tlom. A gore iznad, na izbočenoj grani velikog hrasta visio je još jedan dio konopca. Iskrzan, natruo, izbijeljen i istanjen— jedva uočljiv — ali se njihao nemirno na povjetarcu. Majop je ostavila ubrano cvijeće.
I ljetu je došao kraj.
*Myop, ime djevojčice, izvedeno od riječi “myopic” – kratkovidna
Prevela sa engleskog: Magda Jovanović