EDITH WHARTON
LIFE
Life, like a marble block, is given to all,
A blank, inchoate mass of years and days,
Whence one with ardent chisel swift essays
Some shape of strength or symmetry to call;
One shatters it in bits to mend a wall;
One in a craftier hand the chisel lays,
And one, to wake the mirth in Lesbia’s gaze,
Carves it apace in toys fantastical.
But least is he who, with enchanted eyes
Filled with high visions of fair shapes to be,
Muses which god he shall immortalize
In the proud Parian’s perpetuity,
Till twilight warns him from the punctual skies
That the night cometh wherein none shall see.
IDIT VORTON
(1862 – 1937)
ŽIVOT
Život, k’o mramorni blok, dat je svima,
Čista, neobrađena masa od godina i dana,
Od koje neko žustre ruke i dlijeta predana
Naumi da čvrstinu il’ simetriju dȃ oblicima;
Neko, da popravi zid, kleše ga u komadićima,
Neko dlijeto predaje umješnosti dlana,
A neko, zarad Lezbijina oka neobuzdana,
Od njeg’ ne oklijeva s rezbarijama izmaštanima.
Al’ najrjeđi je onaj, koji očiju punih žara
Ispunjen biva uzvišenim vizijama divnih oblika,
I promišlja kojeg da ovjekovječi gospodara
U ponosnom paroskom liku besmrtnika,
Sve dok pravovremno nebo ne pošalje kao emisara
Suton da upozorenje dȃ za noć bez vidika.
(Prepjev: Magda Jovanović)