GOSPOĐICA SMITH

Gospođica Smit je jednog dana upitala Džejmsa kako se zove mladunče konja, a Džejms nije mogao da se sjeti. Trepnuo je i odmahnuo glavom. Znao je on, objasnio je, samo nije mogao da se sjeti. Gospođica Smit je rekla: „Gle, gle, Džejms Meken ne zna kako se zove mladunče konja.” Rekla je to tako glasno da su je čuli svi u učionici. Džejms je bio veoma zbunjen. Trepnuo je i rekao:  „Poni, gospođice Smit?” „Poni! Džejms Meken kaže da je mladunče konja poni! Neka dignu ruke svi koji znaju šta je mladunče konja.” Sve desne ruke u učionici, osim Džejmsove ruke i ruke gospođice Smit, sunule se uvis. Gospođica Smit se nasmiješila Džejmsu. „Svi znaju”, rekla je. „Svi znaju kako se zove mladunče konja, svi osim Džejmsa.” Džejms je pomislio: „Pobjeći ću. Pridružiću se putujućim kotlokrpama i ži- vjeću u šatoru.” „Kako se zove mladunče konja?” Gospođica Smit je upitala razred, a razred je uzviknuo: „Ždrijebe, gospođice Smit.” „Ždrijebe, Džejmse”, ponovila je gospođica Smit. „Mladunče konja je ždrijebe, dragi Džejmse.” „Znao sam, gospođice Smit. Znao sam, samo…” Gospođica Smit se nasmijala i razred se nasmijao, a kasnije niko nije htio da se igra sa Džejmsom zato što je on bio toliko glup da pomisli da je poni mladunče konja. Džejms nije gubio nadu kada se radilo o gospođici Smit. Mislio je da bi se stvari mogle promijeniti kada njihov razred bude išao na ljetni izlet ili kada na božićnoj proslavi svi budu mirno sjedili i čekali da ih posluže kolačima i keksovima i da im napune šolje iz velikih emajliranih bokala. Ali stvari se nisu promijenile. Kada su jednom na izletu djeca jurcala livadama, Džejms je zaostao iza svih i gospođica Smit j e, čekajući ga s nestrplje- njem, rekla razredu da bi mu trebalo razvući noge. A na proslavi je napunila njegov tanjir kolačem od kima zato što je mislila da je on, kako se izrazila, dijete koje uživa da jede takvu priprostu hranu. Jednom se Džejms našao sam u učionici sa gospođicom Smit. Ona je sjedila za stolom ispravljajući zadaće. Džejms je zurio ispred sebe i divio se nalivperu koje mu je juče kupila njegova majka. Bilo je to malo nalivpero prošarano ljubičastom, crnom i bijelom bojom. Džejms je mislio da je otmjeno. U učionici je bilo veoma tiho. Crvena olovka gospođice Smit je nečujno štikli- rala, precrtavala i potcrtavala. Ne dižući pogled, ona reče: „Zašto ne ideš napolje da se igraš?” „Da, gospođice Smit”, rekao je Džejms. Pošao je do vrata, kačeći svoje pero za džep. U trenutku kad je pritisnuo kvaku na vratima, čuo je srdit uzvik gospođice Smit. Okrenuo se i vidio da se slomio vrh njene olovke. „Gospođice Smit, možete da posudite moje pero. Napunite ga crvenom tintom. To je sasvim dobro pero.” Džejms je prešao učionicu i pružio joj pero. Gospođica Smit je odvrnula poklopac sa nalivpera i zabola šiljak u papir. „Kakvo smiješno pero, Džejmse!” rekla je. „Vidi, ne piše.” „Nema tinte u njemu”, objasnio je Džejms.  „Treba da ga napunite crvenom tin- tom,gospođice Smit.” Ali gospođica Smit se nasmiješila i vratila mu pero. „Baš si blesav dječak kad trošiš pare na tako loše pero!” „Ali ja nisam…” „Ma daj, Džejmse, zar nećeš da mi posudiš svoje šiljilo za olovke?” „Nemam šiljilo za olovke, gospođice Smit.” „Nemaš šiljilo za olovke? E, Džejmse, Džejmse, ništa ti nemaš, je l’ da?

Kada se udala, gospođica Smit je prestala da podučava i Džejms je mislio da joj je zauvijek umaknuo. Ali živjeli su u malom gradu, tako da su se često sretali na ulici ili u dućanu. A gospođica Smit, koja je u početku smatrala brak prilično dosadnim, redovno je posjećivala školu. „Kako je Džejms?” rekla bi, smiješeći mu se na za- strašujući način. „Kako je moj stari kilavi Džejms?”

Poslije otprilike godinu dana braka gospođica Smit je rodila sina, što ju je zaokupilo na neko vrijeme. On je bio lijepo dijete, teško tri kilograma i osamsto grama, duguljaste glave i plavih očiju. Gospođica Smit se veoma obradovala a njen suprug, pravni zastupnik, uputio joj je lijep kompliment i kupio cigare i piće da počasti sve svoje prijatelje. Vremenom, majku i sina su viđali u svakodnevnim šetnjama: gospođica Smit na svojim okretnim nožicama a beba u svojim nacifranim kolicima. Kada ih je sreo jednom prilikom, Džejms je upitao: „Gospođice Smit, mogu li da vidim bebu?” Ali gospođica Smit se na to samo nasmijala i rekla da ona više nije gospođica Smit. Brzo je odgurala kolica, kao da je blizina onog drugog mogla da joj zarazi dijete. „Kakav užasan mali dječak je onaj Džejms Meken”, potužila se gospođica Smit svom suprugu. „Baš mi je žao njegovih roditelja.” „Da li ga ja poznajem? Kako izgleda to dijete?” „Sitan je, dragi, poput lasice sa naočalama. Od njega me stvarno hvata jeza.” Džejms je postao opsjednut gospođicom Smit, a da toga gotovo nije ni bio svjestan. U početku je to bila sasvim jednostavna opsesija: svako veče, pred spavanje, Džejms je morao da razgovara s Bogom o gospođici Smit pokušavajući da sazna od Boga šta je to što  gospođica Smit toliko mrzi kod njega. Svako veče je ležeći u krevetu vodio taj razgovor jer je znao da, u slučaju da to samo jednom zaboravi, gospođica Smit će vjerovatno reći nešto što bi ga moglo usmrtiti na licu mjesta kada je sretne idući put. Nakon skoro mjesec dana razgovaranja s Bogom, Džejms je otkrio da ima rješenje. Ono je bilo toliko jednostavno da se čudio kako ga se nije ranije sjetio. Počeo je vrlo rano da ustaje svakog jutra kako bi nabrao buket cvijeća. Nosio bi ga ulicom do kuće gospo- đice Smit i ostavljao na prozorskoj dasci. Pritom je pazio da ga ne primijete ni gospođica Smit ni bilo ko drugi. Znao je da plan neće uspjeti ako ga neko vidi. Kada je pobrao sve cvijeće u svojoj bašti, počeo je da ga bere u baštama drugih ljudi. Postao je prilično vješt u branju cvijeća za gospođicu Smit, krećući se tiho kroz bašte. Na nesreću, onog dana kada je nosio svoj tridest prvi buket do kuće gospođice Smit, bio je primijećen. Vidio je da se zavjesa pomjerila baš kad se spremao da stavi cvijeće na prozorsku dasku. Trenutak kasnije, gospođica Smit, obučena u kućnu haljinu, uhvatila ga je za rame i uvukla u kuću. „Džejmse Mekenu! Nije li to Džejms Meken? Cvijeće od takvog stvorenja, molim vas lijepo! Šta si to naumio, Džejmse, glupane jedan?” Džejms nije ništa rekao. Gledao je u kućnu haljinu gospođice Smit i smatrao da je izuzetno lijepa: plava i vunasta, sa svi- lenim obrubom.

„Ti pokušavaš da nas uvališ u nevolju”, povikala je gospođica Smit. „Kradeš cvijeće po cijelom gradu i ostavljaš ga pred našom kućom. Ti si nepošteno dijete, Džejmse.” Džejms je zurio u nju, a onda je pobjegao. Nakon toga, Džejms je skoro sve vrijeme razmišljao o gospođici Smit. Mislio je o njenom licu u trenutku kad ga je uhvatila sa cvijećem i o tome kako je poslije sve ispričala njegovom ocu i skoro svima u gradu. Mislio je o tome kako je njegov otac morao da se izvini gospođici Smit i kako su se njegovi roditelji svađali zbog toga. Nabrojao je sve stvari koje mu je gospođica Smit ikada rekla, kao i sve stvari koje mu je gospođica Smit ikada uradila, kao onda kada mu je dala kolač od kima na božićnoj proslavi. Nije mu bila namjera da naudi  gospođici Smit, kako je to ona tvrdila. Poklanjanje cvijeća ljudima nije neljubazan čin; to je način da im se pokaže da marite za njih i da želite da i oni mare za vas. „Kada te neko povrijedi”, rekao je Džejms čovjeku koji je došao da pokosi travu, „kako da se ponašaš?” „Pa”, rekao je čovjek, „vjerovatno tako da i ti njih povrijediš.” „A šta ako to ne možeš”, osporavao je Džejms. „O, pa to je uvijek moguće. Lako je po- vrijediti ljude.” „Ma nije, stvarno”, rekao je Džejms. „Čuj”, rekao je čovjek, „sve što ja moram da uradim je da ispružim ruku i da ti lupim pljusku. To će te povrijediti.” „Ali ja to tebi ne bih mogao da uradim jer si prevelik. Kako da povrijediš nekoga ko je veći od tebe?” „Lakše je povrijediti ljude koji su slabiji. Ljudi koji su slabiji uvijek bivaju povrijeđeni.” „Zar ne možeš povrijediti nekoga ko je jači?” Kosac se malo zamisli. „Moraš biti lukav da bi to uradio. Moraš pronaći slabu tačku. Svako ima slabu tačku. „Imaš li ti slabu tačku?” „Pretpostavljam da imam.” „Da li bih ja mogao da te povrijedim u slabu tačku?” „Ti ne želiš da me povrijediš, Džejmse.” „Ne, ali da li bih mogao?” „Da, pretpostavljam da bi mogao.” „Pa onda?” „Moja ćerkica je manja od tebe. Vidiš, ako bi povrijedio nju, povrijedio bi i mene. To bi bilo isto, razumiješ.” „Razumijem”, rekao je Džejms.

Nije baš sve išlo glatko gospođici Smit. Život, koji je bio tako srećan kada se beba rodila, izgledao je kao da se sada urotio protiv nje. Možda zbog toga što je dijete postajalo zahtjevno jer je prolazilo kroz period kad su mu rasli zubići, a to nikome nije prijatno; ili možda zbog toga što je gospođica Smit prepoznala u njemu neku crtu koja joj se nije dopadala i koju je bila primorana da posmatra kako se razvija, a nemoćna da reaguje. Kakav god da je bio razlog, ona se osjećala potištenom. Često je mislila o svojim učiteljskim danima, o velikoj, četvrtastoj učionici i predmetima  na policama koje su đaci napravili, o slikama kraljeva na zidovima. S nostalgijom se prisjećala ledenog vazduha na svome licu dok je vozila bicikl kroz grad i dok je u glavi preslišavala prvu lekciju za taj dan. Voljela je te zimske dane: djecu kako topću nogama na igralištu, peć kako huči i pucketa, tako užarena i silna da se morala staviti ograda iz bezbjednosnih razloga. Bilo je lijepo osjećati umor, lijepo voziti bicikl do kuće, usput nešto kupiti u dućanu, pa kući da se pijucka čaj uz radio i da se provede veče čitajući pored kamina. Nije ona ni zbog čega žalila; samo je ponekad, na dan-dva, osjećala da bi željela da se vrati u prošlost. „Draga moja”, rekao je suprug gospođice Smit, „stvarno ćeš morati da budeš pažljivija.” „Ali, jesam. Stvarno jesam. Pažljiva sam kao i bilo ko drugi.” „Naravno da jesi. Ali to je jogunasto doba. Znaš, možda bi trebalo da odeš na odmor.” „Ali ja sam se godinama borila sa jogunastim uzrastima…” „De, de, draga moja, to nije baš isto, učiti razred djece.” „Ali ne bi trebalo da je toliko teško. Ne znam…” „Umorna si. Zauzeta oko djeteta po cijeli dan, svakog dana u sedmici, nije to šala. Ići ćemo ranije na odmor.” Gospođica Smit se doista osjećala umornom, ali je znala da nije umor ono što ju je stvarno tištalo. Njeno djetešce je imalo skoro tri godine i već dvije godine ona je bila svjesna da s njim nešto ne radi kako treba. Pa ipak je osjećala da to nije do nje: to je bilo kao da je neka druga osoba povremeno zauzimala njeno mjesto: nemarna, bezvrijedna osoba koja je bila okrutna, skoro poput kriminalca u svojoj bezobzirnosti. Jednom je otkrila dijete kako puže po trotoaru pored dječjih kolica: očigledno je bila zaboravila da prikači pojas za kolica. Drugi put je našla perle rasute po kolicima, na stotine njih, crvenih, staklenih. Jedna žena joj je skrenula pažnju na opasnost, radoznalo zagledajući snabdjevača tako ne- podobne igračke. „U nos je gurnuo jednu od njih, draga. A možda ih je već tuce progutao. To bi, znate, moglo i da ubije to malo stvorenje.” Perle su bile njene, ali kako su dospjele do djeteta, to nikako nije mogla da dokuči. Ranije, dok je imao samo nekoliko mjeseci, zatekla je u dječjoj sobi uznemirenu  mačku kako kandžama para tkaninu kolijevke; drugom prilikom ga je našla kako gricka repu. Pitala se nije li možda patila od neke vrste ozbiljne rastresenosti, ili od gubitka pamćenja. Njen doktor joj je rekao, nimalo utješno, da je malo iscrpljena. „Ja sam loša majka”, rekla je sebi gospođica Smit i rasplakala se gledajući svoje dijete, toplo i ljupko u snu. Ali njen nemar se nastavio i ljudi su primjećivali da je to neobično za jednu učiteljicu. Njen suprug je bio uzrujan i nesrećan i naposljetku je predložio da unajme nekoga ko će se brinuti o djetetu. „Nekog drugog?”, rekla je gospođica Smit. „Nekog drugog? To znači da sam ja nesposobna? Jesam li ja toliko jadna i glupa da se ne mogu brinuti o vlastitom djetetu? Razgovaraš sa mnom kao da sam napola luda.” Osjećala se zbunjenom i bolesnom i nesrećnom. Brak se već povijao pod teretom napetosti i više nije dolazilo u obzir da imaju još djece.

Protekla su dva mjeseca bez incidenta. Gospođica Smit je počela da se osjeća bolje; dokučila je kako stoje stvari; ponovo je držala pod kontrolom svoj svakodnevni život. Njeno dijete je raslo i cvjetalo. Žustro je trčkaralo pored nje, govorilo nekim svojim jezikom, bilo ćudljivo i nehajno, ali je gospođici Smit i njenom suprugu ono bilo pametno i čarobno. Svakog dana je gospođica Smit pamtila šta je dijete govorilo i radilo i redovno izvještavala o tome svog supruga. „On je zaista neustrašiv”, rekla je gospođica Smit. I onda je opisala mužu kako se dijete kotrljalo po sobi pokušavajući da napravi stoj na glavi. „Nadaren je za atletiku”, primijetio je njen suprug. Smijali su se tome da su oni, koji su bili na svoj način netalentovani za atletiku, dobili tako živahno dijete. „I kakvo nam je naše malo čudovište bilo danas?”, upitao je suprug gospođice Smit ulazeći u kuću jedne večeri, u vrijeme kad se obično vraćao kući. Gospođica Smit se nasmiješila, srećna nakon dobrog, mirnog dana. „Kao zlato”, odgo- vorila je. I njen suprug se nasmiješio, zadovoljan što joj dijete nije dodijavalo i zadovoljan što je njegov sin, zbog njega samoga, bio sposoban da se primjerno ponaša. „Samo ću da provirim u njegovu sobu”, najavio je i polako krenuo prema dječjoj sobi. Uzdahnuo je s olakšanjem dok se penjao  stubama, radostan što je opet sve bilo mirno u kući. Još je uzdisao kada je, otvarajući vrata dječje sobe, osjetio miris gasa. Šištao je podmuklo iz neupaljenog kamina. U sobi je bio slatkast miris. Usnulo dijete ga je udi- salo. Dijete je bilo plavo u licu. Iznijeli su ga iz sobe, oboje sasvim bespomoćni i nesposobni da bilo šta preduzmu. A onda su čekali, bez riječi, da mu se život povrati, sve do trenutka kada im je doktor, ozbiljan u bijelom mantilu, objasnio da ne bi želio da opet doživi nešto takvo. „Ovo je previše ozbiljno”, rekao je suprug gospođice Smit. „Ne možemo dalje ovako. Nešto se mora uraditi.” „Ne mogu da shvatim…” „Prečesto se to događa. Preveliki je to pritisak za mene, draga.” „Ne mogu da shvatim.” Preduzete su bile sve mjere opreza u vezi sa g asom u d ječjoj s obi. Dotok p lina r egu- lisao se gasnim ključem koji se mogao izvaditi. Naravno, kontrolna tipka bila je u domašaju djeteta, ali se ključ vadio iz ležišta nakon uključivanja ili isključivanja plina i smještao na policu nad kaminom. To je bilo jednostavno pravilo. „Zaboravila si da izvadiš ključ”, rekao je suprug gospođice Smit. U glavi mu se pojavila misao koja ga je preplašila. Ustuknuo je vidjevši kako se približava i znao je da on nije ni emocionalno ni mentalno opremljen da se bori protiv nje. „Ne, ne, ne”, rekla je gospođica Smit. „Ja to nikada ne zaboravljam. Isključila sam plin i stavila ključ na policu iznad kamina. Dobro se toga sjećam.” On je zurio u nju, zarivajući svoj pogled u njene oči, tragajući beznadežno za istinom. Kada je progovorio, glas mu je bio rezigniran i umoran. „Činjenice govore same za sebe. Misliš li da postoji neko drugo rješenje?” „Ali, to je apsurdno. To znači da je on izašao iz kreveca, okrenuo ključ, vratio se u krevet i zaspao.” „Ili da si ti isključila gas i nemarno ga ponovo uključila.” „Nisam; kako bih to mogla?” Suprug gospođice Smit nije znao. Njegova mašta je, poput mjernog šestara, zgrabila ružnu pomisao i držala je pred njim. Činjenice su potkrepljivale tu pomisao, nije to mogao da ignoriše: njegova žena je pomjerila pameću. Svjesno ili na neki drugi  način, ona je pokušavala da ubije njihovo dijete. „Prozor”, rekla je gospođica Smit. „Bio je otvoren kada sam izašla iz sobe. Uvijek je otvoren, zbog vazduha. A ti si ga našao zatvorenog.” „Dijete to nikako nije moglo da uradi. Ne vidim šta time želiš da kažeš.” „Ne znam. Ne znam šta time želim da kažem. Osim da ne razumijem.” „On je prevelik teret za tebe, draga, to je sve što ima o tome da se kaže. Moraš dobiti pomoć.” „Ne možemo to priuštiti.” „Bilo kako bilo, moramo. Moramo da mislimo na dijete, a ne samo na nas.” „Ali jedno dijete! Jedno dijete ne može da bude previše ni za koga. Slušaj, biću izuzetno oprezna ubuduće. Naposljetku, to je bila prva stvar koja se dogodila nakon dugo vremena.” „Žao mi je, draga. Moramo potražiti ženu preko oglasa.” „Molim te…” „Draga, žao mi je. Ne vrijedi pričati o tome. Već smo rekli dovoljno i to nas nigdje nije dovelo. To je nešto oko čega moramo biti razumni.” „Molim te da pokušamo opet.” „A u međuvremenu? U međuvremenu da nehajno rizikujemo život našeg djeteta, iz dana u dan?” „Ne, ne.” Gospođica Smit je preklinjala, ali njen suprug više ništa nije rekao. Povukao je snažno duvanski dim iz lule, grizući je zubima, nesrećan i zbunjen u duši. Suprug gospođice Smit je zaista dao oglas da traži ženu koja bi se brinula o potrebama njihovog djeteta, mada je, u stvari, naposljetku bilo nepotrebno zaposliti ijednu. Jer, na njegov treći rođendan, u kasno popodne, di- jete je nestalo. Gospođica Smit ga je bila smjestila u baštu. To je bila savršeno bezbjedna bašta: u njoj se on često igrao. A kada ga je zovnula na čaj, nije došao; kada je otišla da pogleda zbog čega joj se ne javlja, otkrila je da ga nema u bašti. Mala kapija, koja je vodila u polje iza kuće, bila je otvorena. Ona je nije otvorila; rijetko ju je otvarala. Izbezumljena, pomislila je da je možda sam uspio da pomakne zaponac. „To je apsolutno nemoguće”, rekao je njen suprug. „Previsoko je i teško se pomjera.” Čudno ju je pogledao, ubijeđen u duši da je ona željela da se riješi djeteta. Zajedno sa policijom su  pretražili polja i, premda su pretražili široko područje i proveli veći dio noći napolju, nisu bili uspješni. Kada se potraga nastavila u cik zore, to je bila potraga bez nade, a to beznađe se u međuvremenu pretvorilo u strah od onoga što bi potraga otkrila. „Moramo da prihvatimo činjenice”, rekao je suprug go- spođice Smit, ali ona sama je nastavila da se nada. Vukla je noge po širokom okolišu tražeći čudo, ali od djeteta nije bilo ni traga ni glasa, a ona nije mogla da dokuči gdje je ono moglo da ode. Jedan dječačić, tako tih da ga je jedva primijetila, zaustavio ju je jednom pored pilane. Stidljivo je izgovorio nekoliko riječi u znak pozdrava, i kada je ona zatreptala očima prema njegovom licu, vidjela je da je to Džejms Meken. Prošla je pored njega, misleći samo o tome kako mu zavidi na životu, da je to što je on bio živ, a njeno dijete mrtvo, samo dokaz da se Sudba poigrava s njom. Molila se toj Sudbi, obećavala mnoštvo odluka, samo da se sve dobro završi. Ali ništa nije bilo dobro i gospođica Smit se prepustila teškim mislima koje njen suprug nije izrekao. Ja sam sama otvo- rila kapiju. Iz nekog razloga nisam željela to dijete. Bog zna da sam ga voljela, a ta ljubav sigurno nije bila nejaka ljubav? Da li je to zbog toga što sam voljela toliku drugu djecu da mi nije ostalo nimalo prave ljubavi za svoje vlastito? Njen um je bio preplavljen patetičnim, neosnovanim teorijama. Njene misli su lutale i tonule u haos očajanja. „Gospođice Smit”, rekao je Džejms, „da li biste željeli da vidite svoju bebu?” Stajao je na njenim kuhinjskim vratima, a gospođica Smit, kada je čula te riječi, nije mogla odmah da shvati njihovo značenje. Sunčeva svjetlost je obasjavala kuhinju, a odbijala se i od stakala na dječakovim naočalama. On joj se smiješio, s više samo- pouzdanja nego ranije, otkrivajući srebrnu žicu preko zuba. „Šta si rekao?”, upitala je gospođica Smit. „Rekao sam, da li biste željeli da vidite svoju bebu?”  Gospođica Smit dugo nije mogla da spava. Bojala se da zaspi zbog noćnih mora. Njena ravna tanka kosa joj je visila preko ramena, a oči su joj bile mrtve i izgledalo je kao da su upale duboko u lobanju. Stajala je slušajući to dijete, klimajući glavom gore-dolje, veoma polako, na mehanički način. Lijeva ruka joj se kretala tamo-amo po glatkoj površini kuhinjskog stola. „Moju bebu?”, upitala je gospođica Smit. „Moju bebu?” „Izgubili ste svoju bebu”, podsjetio ju je Džejms. Gospođica Smit je malo brže klimnula glavom. „Ja ću vam pokazati”, rekao je Džejms. Uhvatio ju je za ruku i izveo iz kuće, pa poveo preko bašte i kroz kapiju u polje. S rukom u ruci, hodali su kroz travu, preko mosta iznad kanala i preko polja toplog, zrelog žita. „Nabraću vam cvijeća”, rekao je Džejms i potrčao da ubere makove i divlje krabuljice i predivne modre različke. „Ljudima se poklanja cvijeće”, rekao je Džejms, „zato što marite za njih i zato što želite da i oni mare za vas.” Ona je nosila cvijeće dok je Džejms skakutao i plesao pored nje požurujući je. Čula ga je kako se smije; pogledala ga i vidjela njegovo sitno, lasičje lice iskrivljeno od veselja koje ju je plašilo. Sunce je pržilo po vratu i ramenima gospođice Smit. Znoj se nakupljao na njenom čelu i curio joj niz obraze. Osjećala ga je i po tijelu, lijepio joj je haljinu na leđima i butinama. Samo je dječakova ruka bila hla- dna i ona je pod svojim prstima odmjeravala njenu snagu, pitajući se šta je ta ruka ura- dila. Dječak se ponovo nasmijao. Na teškom vazduhu, njegov smijeh se dizao i padao; drhtao kroz njegovo tijelo i trzao se lagano u njegovoj ruci. Stizao poput kikota i potom se pretvarao u bezglasni grč; rastao iz njega poput oluje; žuborio do nježnosti; pa odjekivao poput ispaljene puške u njenom uhu. Nije prestajao. Znala je da neće prestati. Dok su hodali zajedno tog ljetnog dana, smijeh se nastavio sve dok nisu stigli do užasa, sve dok užas nije postao potpun. 

Prevela s engleskog: MAGDA JOVANOVIĆ

+387 (0) 65 677 518

Tokom 20 godina svog postojanja, Agencija je uspješno sarađivala sa preko 50 firmi i nebrojeno više pojedinaca kojima je bio potreban kvalitetan i precizan prevod sa nekog stranog jezika ili na neki strani jezik.

KONTAKT INFORMACIJE