KLER KIGAN - Oproštajni dar

Claire Keegan: The Parting Gift

 Kada sunčeva svjetlost dopre do podnožja toaletnog stolića, ustaješ i ponovo pregledaš kofer. U Njujorku je vruće, ali zimi može biti hladno. Od jutros kukuriču bantamski pijetlovi. To i nije nešto što će ti nedostajati. Moraš se obući i oprati, izglancati cipele. Napolju, rosa leži po poljima, bijela i prazna poput stranica. Uskoro će je sunce sažeći. Lijep je dan za sijeno.

U svojoj spavaćoj sobi majka pomjera stvari, otvara i zatvara vrata. Pitaš se kako će joj biti kada odeš. Dio tebe ne mari za to. Ona govori kroz vrata.

„Hoćeš li kuvano jaje?“

„Ne, hvala, mama.“

„Hoćeš li nešto?“

„Možda kasnije.“

„Staviću jedno za tebe.“

Dolje u prizemlju, voda se toči u čajnik, podiže se zasun na vratima. Čuješ pse kako jure unutra, žaluzine se pomjeraju. Oduvijek si voljela ovu kuću ljeti: osjećaj svježine u kuhinji, otvorena zadnja vrata, miris tamnih šeboja nakon kiše.

U kupatilu pereš zube. Vijci u ogledalu su zarđali, a staklo je zamućeno. Gledaš sebe u ogledalu i znaš da nisi položila završni ispit. Istorija je bila posljednji ispit, ali ti si zaboravila datume. Pobrkala si načine ratovanja, kraljeve. Sa engleskim je bilo još gore. Kada si pokušala da objasniš onaj stih o plesaču i plesu.

Vraćaš se u spavaću sobu i vadiš pasoš. Izgledaš čudno na fotografiji, izgubljeno. Na karti piše da ćeš stići na aerodrom Kenedi u 12:25, otprilike u isto vrijeme kada polaziš. Bacaš posljednji pogled po sobi: žute zidne tapete s uzorkom ruža, visok plafon prošaran mrljama tamo gdje je pao crijep, kabel električne grijalice koji maše poput repa ispod kreveta. Nekada je to bila otvorena soba na vrhu stepeništa, ali Judžin je sve to prepravio, pozvao je stolare da naprave pregradu, postave vrata. Sjećaš se kad ti je dao ključ, koliko ti je to tada značilo.

U kuhinji, majka stoji nagnuta nad plinskim šporetom i čeka da proključa voda u loncu. Stojiš na vratima i gledaš napolje. Danima nije padala kiša; potočić koji teče niz dvorište pretvorio se u tanak mlaz vode. Sa obližnjih polja osjeća se miris sijena. Čim se rosa sasuši, braća Rad će na livadama okretati sijeno, da ga sačuvaju dok je vrijeme lijepo. Skupljaće vilama ono što ostane iza balirke. Gospođa Rad će iznijeti bocu, salatu. Sjediće naslonjeni na bale sijena i valjano se najesti. Smijeh će odzvanjati niz put, jasan, kao zov ptica iznad vode.

„Još jedan lijep dan.“ Osjećaš potrebu da pričaš.

Majka ispušta neki životinjski zvuk iz grla. Okrećeš se da je pogledaš. Nadlanicom briše oči. Nikada sebi nije dozvoljavala suze.

„Je li Judžin ustao?“, upita ona.

„Ne znam. Nisam ga čula.“

„Odoh da ga probudim.“

Uskoro će šest. Ima još sat vremena do odlaska. Lonac proključava i ideš da smanjiš vatru. U šerpi, tri jajeta lupkaju sudarajući se. Jedno je napuklo, bijela traka se cijedi iz njega. Smanjuješ vatru. Ne voliš meko kuvana jaja.

Judžin silazi u svojoj najboljoj odjeći. Izgleda umorno. Izgleda manje-više isto, kao i uvijek.

„Pa, seko“, kaže on. „Jesi li spremna?“

„Da.“

„Imaš kartu i sve ostalo?“

„Imam.“

Majka postavlja šolje i tanjire, siječe četvrtinu vekne. Nož je star, zupci su na nekim mjestima izlizani. Jedeš hljeb, piješ čaj i pitaš se šta Amerikanci jedu za doručak. Judžin ljušti svoje jaje, maže hjeb puterom, dijeli ga sa psima. Niko ništa ne govori. Kada sat otkuca šest, Judžin uzima kapu.

„Moram obaviti par stvari u dvorištu“, kaže. „Neću se dugo zadržati.“

„U redu je.“

„Trebali biste krenuti na vrijeme“, kaže majka. „Daleko bilo da vam se probuši guma.“

Prljavo posuđe stavljaš na sudoper. Nemaš šta da kažeš majci. Da si počela, rekla bi pogrešne stvari, a ne bi željela da se tako završi. Ideš gore, mada radije ne bi ni ulazila u svoju sobu. Stojiš na odmorištu. Počinju pričati u kuhinji ali ne možeš razabrati o čemu govore. Vrabac se spušta na prozorski sims i kljuca u svoj odraz, udara kljunom u staklo. Gledaš ga sve dok više ne možeš da ga gledaš, sve dok ne odleti.

*

Tvoja majka nije htjela veliku porodicu. Ponekad, kad bi izgubila živce,

govorila je da će te staviti u kantu i udaviti. Kao dijete zamišljala si da te silom odvode do rijeke Slejni, da te stavljaju u kantu i bacaju je sa obale, a ona pluta nakratko prije nego potone. Kad si porasla, znala si da se to samo tako kaže, mada si smatrala da je naprosto grozno reći nešto takvo bilo kome. Ljudi su ponekad govorili grozne stvari.

Tvoju najstariju sestru poslali su u najbolji internat u Irskoj i postala je  nastavnica. Judžin je bio darovit đak, ali kada je napunio četrnaest godina otac ga je ispisao iz škole jer je trebalo da obrađuje zemlju s njim. Na fotografijama,  najstariji su dotjerani: satenske trake i kratke hlače, zasljepljujuće sunce u njihovim očima. Onda su ostali došli, kako je, naravno, priroda nalagala, i bivali su nahranjeni i obučeni, poslani u internate. Ponekad bi dolazili za vikend u vrijeme državnih praznika. Donosili bi poklone i optimizam koji bi im brzo splasnuo. Mogla si da vidiš da se svega sjećaju, života na farmi, da se ukipe kad bi sjenka oca prešla preko poda. Odlazeći, osjećali bi se izliječeno, jedva su čekali da pobjegnu.

Tvoj red za internat nije nikada došao. Otac do tada više nije vidio svrhu u obrazovanju djevojčica; ti bi otišla i drugi muškarac bi imao koristi od tvog obrazovanja. Ako bi te poslali u dnevnu školu, mogla bi pomagati u kući i oko kuće. Otac se preselio u drugu sobu, ali majka mu je i dalje pružala seks za rođendan. Ušla bi u njegovu sobu i tamo bi to obavili. Nije dugo trajalo i nikada nisu pravili buku, no ti si znala. A onda je i to prestalo, i umjesto toga si ti poslana da spavaš sa svojim ocem. To se dešavalo otprilike jednom mjesečno, uvijek kada je Judžin bio napolju.

U početku si dobrovoljno išla, prelazila preko hodnika u spavaćici, stavljala glavu na njegovu ruku. Igrao se tobom, hvalio te, govorio da si pametna, da si bila najpametnije dijete. Uvijek je stavljao jednu ruku ispod tvog vrata, dok bi užasna druga ruka posezala nadolje da ti odigne spavaćicu, dok te prsti, jaki od muže, ne bi pronašli. Pomahnitalom rukom je nasrtao na sebe sve dok ne bi zastenjao, a onda je tražio od tebe da mu dodaš krpu, rekavši da možeš ići, ako želiš. Obavezni poljubac na kraju, strnjika od brade i duvanski vonj u njegovom dahu. Ponekad ti je davao cigaretu i mogla si da ležiš pored njega i pušiš, pretvarajući se da si neko drugi. Otišla bi poslije u kupatilo da se opereš, govoreći sebi da to nije ništa značilo, nadajući se da će voda biti vruća.

Sada stojiš na hodniku pokušavajući da se sjetiš sreće, nekog prijatnog dana, večeri, lijepe riječi. Bilo bi prikladno potražiti nešto radosno što bi otežalo rastanak, ali ništa ti ne pada na pamet. Umjesto toga, prisjećaš se vremena kada se oštenila lovačka kuja. Bilo je to otprilike u isto vrijeme kad je majka počela da te šalje u njegovu sobu. U veš-kuhinji si vidjela majku nagnutu iznad bureta dopola napunjenog vodom kako drži vreću pod vodom sve dok cviljenje nije prestalo i dok se vreća nije umirila. Toga dana, kad je udavila štence, okrenula je glavu i pogledala te, nasmiješena.

*

Judžin se penje i zatiče te kako stojiš tamo.

„Nije važno“, kaže on. „Ne obraćaj pažnju.“

„Šta nije važno?“

Sliježe ramenima i odlazi u sobu koju dijeli s ocem. Vučeš kofer niza stube. Majka nije oprala suđe. Stoji na vratima s bocom svete vodice. Prska je po tebi. Malo vodice ti ulazi u oči. Judžin silazi s ključevima automobila u ruci.

„Tata hoće da razgovara s tobom.“

„Neće ustati?“

„Ne. Ti treba da odeš gore do njega.“

„Hajde“, kaže mama. „Ne odlazi praznih ruku.“

Opet ideš uza stepenice, zastaješ ispred njegove sobe. Nisi prošla kroz ova vrata otkad je krv krenula, od svoje dvanaeste godine. Otvaraš ih. Unutra je prigušeno svjetlo, trake ljetnjeg svjetla oko zavjesa. Poznati vonj duvanskog dima i nogu. Gledaš u njegove cipele i čarape pored kreveta. Muka ti je. On sjedi u potkošulji, s pogledom trgovca stokom koji sve posmatra, mjeri.

„Znači, ideš u Ameriku“, kaže on.

Kažeš da ideš.

„Prefrigana si ti, jelda?“ Presavija čaršav preko trbuha. „Hoće li biti toplo tamo?“

Kažeš da hoće.

„Hoće li te neko dočekati tamo?“

„Hoće.“ Odobravaj mu. Uvijek, to je bila tvoja strategija.

„Onda je to redu.“

Čekaš da izvadi novčanik ili da ti kaže gdje je, da mu ga dodaš. Umjesto toga, on ispruži ruku. Ne želiš da ga dodirneš, ali možda ima novac u ruci. Pružaš mu u očaju svoju ruku, a on je protrese. Vuče te prema sebi. Hoće da te poljubi. Ne moraš ni da ga pogledaš da bi znala da se smiješi. Otrgnuvši se, izlaziš iz sobe, ali on te zove nazad. To je njegov način. Sad će ti ga dati jer zna da se ne nadaš da ćeš išta dobiti.

„I još nešto“, kaže on. „Reci Judžinu da želim da se te livade odrade do mraka.“

Izlaziš i zatvaraš vrata. U kupatilu pereš ruke, lice, ponovo pokušavaš da se pribereš.

„Nadam se da ti je dao novac?“, pita majka.

„Jeste“, kažeš.

„Koliko ti je dao?“

„Sto funti.“

„Baš se pretrgao“, kaže ona. „Njegova rođena ćerka, posljednja od vas, a on neće ni da ustane iz kreveta, dok ti ideš u Ameriku. E, kud se udadoh za to crno kopile!“

„Jesi li spremna?“, pita Judžin. „Treba da krenemo.“

Grliš majku. Ne znaš zašto. Ona se mijenja dok to radiš. Osjećaš kako se topi u tvojim rukama.

„Poslaću poruku, mama, kad stignem.“

„Pošalji“, kaže ona.

„Biće noć prije nego li dođem.“

„Znam“, kaže. „Dug je put.“

Judžin uzima kofer i ide napolje a ti ga slijediš. Trešnjevo drveće se povija. Što je vjetar jači, to je drvo jače. Psi ovčari te prate. Ideš dalje, prolaziš pored cvjetnjaka, stabala kruške, prilaziš autu. Kortina je parkirana u sjeni kestenovog stabla. Osjećaš miris divlje mente pored rezervoara za dizel. Judžin pali motor i pokušava da se našali, kreće niz prilazni put. Ponovo pregledaš svoju torbicu, kartu, pasoš. Stići ćeš tamo, kažeš sebi. Oni će te dočekati.

Judžin staje pred kapijom.

„Tata ti nije ništa dao, je l’ tako?“

„Šta?“

„Znam da nije. Ne moraš ga cinkati.“

„Nije važno.“

„Dvadeset funti je sve što imam. Mogu ti poslati novac kasnije.“

„Nije važno.“

„Misliš li da bi bilo bezbjedno poslati novac poštom?“

To je zapanjujuće pitanje, glupo. Gledaš u kapiju, u šumu iza nje.

„Bezbjedno?“

„Da.“

„Da“, kažeš da misliš da bi.

Izlaziš da otvoriš kapiju. On prolazi autom kroz nju, staje da te sačeka. Dok si stavljala žicu na kapiju dokasala je ždrebica do ruba livade i zanjištala nagnuvši glavu uz ogradu. Ona je kestenjasto-crvene dlake, sa jednom nogom bijelom, kao da je obula čarapu. Prodana je da bi ti kupila kartu, ali neće doći po nju do sutra. Takav je bio dogovor. Gledaš je i okrećeš glavu, ali nemoguće je ne osvrnuti se. Pogled ti se vraća na pošljunčani puteljak, traku zelenila pored njega, sve do granitnog stupa zaostalog iz protestantskih vremena, i dalje, do majke koja je izašla da te isprati pogledom po posljednji put. Maše pokunjeno, jedva primjetno, a ti se pitaš hoće li ti ikada oprostiti što si je ostavila tamo s mužem.

Od puteljka naniže, braća Rad su već radila u polju. Čuo se prasak iz motora kad se nešto pokrenulo, veseli grohot. Prolazite kroz Barna Kros, gdje ste nekoć hvatali autobus do mjesne škole. Pred kraj, jedva da si i išla. Jednostavno si sjedila ispod drveća u šumi po cijeli dan ili, ako je padala kiša, sklonila bi se u neki sjenik. Ponekad bi čitala knjige koje su tvoje sestre ostavile. Ponekad bi spavala. Jednom te je neki čovjek zatekao u njegovom sjeniku. Držala si oči čvrsto zatvorene. Dugo je tako stajao, a onda je otišao.

„Ima nešto što bi trebalo da znaš“, kaže Judžin.

„A?“

„Ne ostajem.“

„Kako to misliš?“

„Odlazim sa zemlje. Neka je zadrže.“

„Šta?“

„Vidiš li me da živim tamo s njima dok ne umru? Vidiš li me kako tamo dovodim ženu? Koja bi žena to mogla da izdrži? Nema tu života.“

„Ali šta je sa svim poslovima koje si odradio, uloženim trudom?“

„Ne zanima me ništa od toga“, kaže on. „Gotovo je sa svim tim.“

„Gdje ćeš ići?“

„Ne znam. Naći ću neko mjesto.“

„Gdje?“

„Još ne znam. Čekao sam da odeš. Nisam dalje razmišljao.“

„Ostao si zbog mene?“

Usporio je auto i pogledao me. „Jesam“, kaže. „Ali ti nisam bio od velike koristi, je li tako, seko?“

Prvi put da je neko to pomenuo. Zvuči kao užasna stvar, kad se izrekne.

„Nisi mogao biti tamo sve vrijeme.“

„Ne“, reče. „Pretpostavljam da nisam.“

Između Baltinglasa i Blesingtona vijugala je cesta. Poznaješ taj dio ceste. Išla si tuda kad je bilo irsko nogometno finale. Tvoj otac je imao sestru u Talatu kojoj je ponekad dolazio u goste, tešku ženu koja je pekla odlične kolače i ostavljala lanac dima za sobom. Močvarna zemlja, pustopoljina se pružala uz cestu, s nekoliko ponija na ispaši. Kad si bila mala mislila si da je to Zapadna Irska. Odraslima je bilo smiješno kad bi to rekla. A onda si se odjednom prisjetila jedne dobre stvari o svom ocu. Bilo je to prije nego što si počela zalaziti u njegovu sobu. Otišao je jednom u selo po gorivo. Djevojka koja je radila na pumpi prišla mu je i rekla da je ona bila najpametnija učenica u razredu, najbolja u svakom predmetu, sve dok se nisi ti pojavila. Ispričao je to kad se vratio iz sela, i bio je ponosan jer si bila pametnija od protestantske kćeri.

U blizini aerodroma, avioni se pomaljaju na nebu. Judžin ostavlja auto na parkingu i ide s tobom da pronađete šalter. Niko od vas dvoje ne zna šta tačno treba da se radi. Pregledaju ti pasoš, uzimaju kofer i govore kuda da ideš. Staješ na pokretne stepenice koje te plaše. Tu je kafeterija u kojoj Judžin pokušava da te nagovori da pojedeš pomfrit, ali ti ne želiš da jedeš ni da ostaješ niti da mu praviš društvo.

Tvoj brat te grli. Niko te nikada nije tako grlio.

Kada ti njegova čekinjasta brada ogrebe lice, povlačiš se.

„Izvini“, kaže.

„U redu je.“

„Zbogom, sestro.“

„Zbogom, Judžine. Čuvaj se.“

„Pripazi se džeparoša u Njujorku.“

Nisi u stanju ni da odgovoriš.

„Piši“, brzo kaže. „Ne zaboravi pisati.“

„Neću. Ne brini.“

Pratiš red putnika ispred sebe i udaljavaš se od njega. Neće se on vratiti po pomfrit; nema vremena za to. Nisi morala da preneseš poruku. Znaš da će požuriti kući, stići tamo prije podneva i srediti livade mnogo prije mraka. Nakon toga će morati kukuruz da se siječe. Ozimi ječam se već pojavljuje. Septembar će donijeti više posla, starih obaveza prema zemlji. Treba očistiti šupe, pregledati stoku, posuti kreč, balegu. Znaš da on nikada neće napustiti farmu.

Stranac traži tvoju torbicu, daješ mu je. Prolaziš kroz okvir koji nema vrata i torbica ti je vraćena. Na drugoj strani su blještava svjetla. Osjeća se miris parfema i pržene kafe, skupih stvari. Primjećuješ bočice losiona za sunčanje, stalak sa sunčanim naočarima. Sve postaje maglovito, ali nastavljaš dalje jer moraš doći do kapije za ukrcavanje prolazeći pored bescarinskih prodavnica i prodavnice s majicama. Stižeš do kapije, tamo jedva da ima nekoga, no znaš da je to pravo mjesto. Tražiš druga vrata, vidiš jedan dio ženskog tijela. Gurneš vrata i ona se otvaraju. Prolaziš pored osvijetljenih lavaboa, ogledala. Neko te pita da li si dobro – tako glupo pitanje – i ne plačeš sve dok ne otvoriš i zatvoriš druga vrata, sve dok se ne zaključaš u toaletu.

(Prevela sa engleskog: Magda Jovanović)

Kler Kigan (1968) rođena i odrasla u Irskoj, studirala je engleski jezik i političke nauke na Univerzitetu Lojola u Nju Orleansu. Zvanje magistra filoloških nauka stekla je potom na Triniti koledžu u Dablinu. Njena prva zbirka priča Antarktik (Antarctica, 1999) donela joj je nagradu za irsku književnost „Runi“ i nagradu „Vilijam Trevor“. Za drugu zbirku priča Prošetaj plavim poljima (Walk the Blue Fields, 2007) dobila je nagradu koju Univerzitet Edž Hil dodeljuje za najbolju autorsku zbirku priča objavljenu na Britanskim ostrvima. Kratka priča „Starateljstvo“ („Foster“) koja je osvojila nagradu za kratku priču „Dejvi Birns“, i koja je objavljena u Njujorkeru, uvrštena je u najbolje američke kratke priče 2011. godine. Potom je objavljena kao novela kod prestižnog izdavača Faber i Faber, a Tajms ju je proglasio jednom od 50 najboljih proznih knjiga objavljenih u 21. veku. Reditelj i scenarista Kolm Bared (Colm Bairéad) adaptirao je novelu Starateljstvo i snimio film Tiha devojcica (Quiet Girl), nominovan 2023. godine za najbolji strani dugometražni film Američke akademije za film (Oskar za strani film).

Njene priče prevedene su na trideset jezika i osvojile su brojna priznanja. Objavljivane su u časopisima Njujorker, Granta i Pariz rivju. Knjiga Sve te sitnice dobila je godišnju nagradu „Keri Grup – Irski roman“ i Orvelovu nagradu za političku prozu, a bila je i u užem izboru za nagradu Retboun Folio i za Bukerovu nagradu 2022. godine. U istoriji ove prestižne nagrade ovo je najkraće delo koje je ikada doživelo takav uspeh. 

Kler Kigan je 2023. proglašena za autora godine u okviru Irskih književnih nagrada, dok je njena knjiga Prekasno: Priče o ženama i muškarcima (So Late in the Day: Stories of Women and Men, 2023) bila u užem izboru u kategoriji za roman godine.

(Geopoetika)

Claire Keegan (Wexford, 1968.) nagrađivana je irska književnica. Odrasla je u velikoj katoličkoj obitelji. Sa sedamnaest se godina otputila u New Orleans, u Louisianu, gdje je studirala engleski i političke znanosti. Magisterij filoloških znanosti stekla je na Trinity Collegeu u Dublinu. Prvu zbirku priča Antarctica objavila je 1999., a nakon nje zbirku Walk the Blue Fields 2007. Uslijedili su novela Foster (2010.) te kratki roman Te sitnice 2021. Za svoje je pisanje dobila brojne pohvale i osvojila važna priznanja: nagradu za irsku književnost „Rooney“, nagradu „William Trevor“ i dr. Te sitnice osvojile su godišnju nagradu „Kerry Group Irish Novel“, nagradu „Orwell“ za političku prozu te ušle u finale „Bookera“ 2022. Njezine se priče često uspoređuju s onima Trevora, Carvera, McGaherna i Čehova, a objavljivane su u svim relevantnim svjetskim časopisima. Djela su joj prevedena na trideset jezika. Keegan živi povučeno u ruralnoj Irskoj.

Claire Keegan’s works of fiction are critically acclaimed, international bestsellers — and have been translated into thirty languages. Antarctica won the Rooney Prize for Irish Literature. Walk the Blue Fields won the Edge Hill Prize for the finest collection of stories published in the British Isles. Foster won the Davy Byrnes Award— the world’s richest prize for a short story. Small Things Like These, a New York Times Best Book of the 21st Century, was shortlisted for the Booker Prize and the Rathbones Folio Prize and won the Orwell Prize for Political Fiction and The Kerry Prize for Irish Novel of the Year. So Late in the Day was published in the New Yorker and shortlisted for the British Book Awards. Keegan was awarded Woman of the Year for Literature in Ireland in 2022, Author of the Year 2023, the Seamus Heaney Award for Arts and Letters 2024 and most recently the Siegfried Lenz Award.

“The Parting Gift” – is a story which is also, obviously, dealing with the gift motif. Although “Surrender” is the only piece in the book directly drawing on McGahern’s work, the triangle of bullying man, colluding woman and powerless child finds a close parallel in this tale, significantly placed in initial position in the collection.

“The Parting Gift” is, indeed, one of the cleverest and most subtle stories in the book. It is an entirely original version of the oft-told tale of the abusive father, the character arguably introduced to Irish fiction by McGahern in his early, flawed but most radical and powerful novel, The Dark . The father in “The Parting Gift” has plenty in common with the abusive father in The Dark, and with John McGahern’s actual father, “the sergeant” of “Surrender”.

Like him, he is an aloof, unloving countryman, a tyrant whose appetites must be satisfied by all about him. When his wife is wearied by child-bearing and no longer wants to “give” him sex, on his birthday, she gives him her daughter, (and then, probably, a son), as a substitute bedmate.

“The Parting Gift” describes the escape of the girl, probably aged about eighteen or nineteen, to New York. She was sexually abused by her father from the age of eight to twelve. The story is set on the morning of her flight to the United States. Her brother Eugene, the only character in the story who is named, will drive her to the airport. Her father does not get up to bid her goodbye:

‘No. You’re to go up to him.’

‘Go on,’ Ma says. ‘Don’t leave empty-handed.’

You go back up the stairs, stop outside his room. You haven’t gone through the door since the blood started, since you were twelve. You open it … You feel sick. 

The father does not give her the parting gift of money which is expected. Like the sergeant in “Surrender”, he is a taker, not a giver. She, however, has taken a gift for herself, from him, selling one of his horses to buy her plane ticket.

She’s a red chestnut with one white stocking. You sold her to buy your ticket but she will not be collected until tomorrow. That was the arrangement.

The dark story, reminiscent as it is of work by McGahern, by Marina Carr, and of many Irish stories of similar situations, is in some ways more triumphant than most of them, in that the girl here is escaping from the scene of the abuse and has succeeded in exacting some kind of revenge – she has not been given a parting gift but she has seized one for herself, and she has left a parting blow for her father, which will be delivered when she is in America. But pain outweighs any gain in this tale. Her sorrow she takes with her, as well as guilt. Her brother, it is intimated, in spite of his best intentions, is trapped on the farm. And so is her mother. Colluding, like the mother in “Surrender”, and guilty, she is both condemned and pitied by the daughter:

She waves a cowardly little wave, and you wonder if she will ever forgive you for leaving her there with her husband.