KLER KIGAN
Oproštajni dar Claire Keegan: The Parting Gift Kada sunčeva svjetlost dopre do podnožja toaletnog stolića, ustaješ i ponovo pregledaš kofer. U Njujorku je vruće, ali zimi može biti hladno. Od jutros kukuriču bantamski pijetlovi. To i nije nešto što će ti nedostajati. Moraš se obući i oprati, izglancati cipele. Napolju, rosa leži po poljima, bijela i prazna poput stranica. Uskoro će je sunce sažeći. Lijep je dan za sijeno. U svojoj spavaćoj sobi majka pomjera stvari, otvara i zatvara vrata. Pitaš se kako će joj biti kada odeš. Dio tebe ne mari za to. Ona govori kroz vrata. „Hoćeš li kuvano jaje?“ „Ne, hvala, mama.“ „Hoćeš li nešto?“ „Možda kasnije.“ „Staviću jedno za tebe.“ Dolje u prizemlju, voda se toči u čajnik, podiže se zasun na vratima. Čuješ pse kako jure unutra, žaluzine se pomjeraju. Oduvijek si voljela ovu kuću ljeti: osjećaj svježine u kuhinji, otvorena zadnja vrata, miris tamnih šeboja nakon kiše. U kupatilu pereš zube. Vijci u ogledalu su zarđali, a staklo je zamućeno. Gledaš sebe u ogledalu i znaš da nisi položila završni ispit. Istorija je bila posljednji ispit, ali ti si zaboravila datume. Pobrkala si načine ratovanja, kraljeve. Sa engleskim je bilo još gore. Kada si pokušala da objasniš onaj stih o plesaču i plesu. Prevela s engleskog: MAGDA JOVANOVIĆ Ukoliko želite da pročitate tekst “Oproštajni dar” kliknite na ovaj link.
E.E.KAMINGS (1894-1962)
e.e. cummings Crepuscule i will wade out till my thighs are steeped in burning flowersI will take the sun in my mouthand leap into the ripe air Alive with closed eyesto dash against darkness in the sleeping curves of my bodyShall enter fingers of smooth masterywith chasteness of sea-girls Will i complete the mystery of my fleshI will rise After a thousand yearslippingflowers And set my teeth in the silver of the moon E. E. KAMINGS (1894 – 1962) Krepuskula gȃzaću dok se bedra ne natope u plamtećem cvijeću Staviću sunce u usta i skočiti u zreli zrak Čilo sklopljenih očiju jurišaću protiv tame u usnule obline moga tijela Prsti glatkog majstorstva će zaći čedni poput morskih djeva Hoću li rasplesti tajanstvo moga mesa Ustaću Hiljadu godina kasnije laptati usnama cvijeće I zagristi u srebro mjeseca (Prepjev: Magda Jovanović)
VASKO POPA (1922-1991)
VASKO POPAPatka Gega se prašinomU kojoj se ne smeju ribeU bokovima svojim nosiNemir voda NespretnaGega se polakoTrska koja misliIonako će je stići NikadaNikada neće umetiDa hodaKao što je umelaOgledala da ore VASKO POPA(1922 – 1991) THE DUCK Waddling through the dustWhere there are no fish laughingIn her hips she’s carryingThe restlessness of waters ClunkyShe’s waddling slowlyA reed thinkingWould overwhelm her anyway NeverEver will she be ableTo walkLike she couldPlough the mirrors (Translated from the Serbian by Magda Jovanović)
IDIT VORTON (1862-1937)
EDITH WHARTONLIFE Life, like a marble block, is given to all,A blank, inchoate mass of years and days,Whence one with ardent chisel swift essaysSome shape of strength or symmetry to call;One shatters it in bits to mend a wall;One in a craftier hand the chisel lays,And one, to wake the mirth in Lesbia’s gaze,Carves it apace in toys fantastical. But least is he who, with enchanted eyesFilled with high visions of fair shapes to be,Muses which god he shall immortalizeIn the proud Parian’s perpetuity,Till twilight warns him from the punctual skiesThat the night cometh wherein none shall see. IDIT VORTON(1862 – 1937)ŽIVOT Život, k’o mramorni blok, dat je svima,Čista, neobrađena masa od godina i dana,Od koje neko žustre ruke i dlijeta predanaNaumi da čvrstinu il’ simetriju dȃ oblicima;Neko, da popravi zid, kleše ga u komadićima,Neko dlijeto predaje umješnosti dlana,A neko, zarad Lezbijina oka neobuzdana,Od njeg’ ne oklijeva s rezbarijama izmaštanima. Al’ najrjeđi je onaj, koji očiju punih žaraIspunjen biva uzvišenim vizijama divnih oblika,I promišlja kojeg da ovjekovječi gospodaraU ponosnom paroskom liku besmrtnika,Sve dok pravovremno nebo ne pošalje kao emisaraSuton da upozorenje dȃ za noć bez vidika. (Prepjev: Magda Jovanović)
POL OSTER (1947 – 2024)
Paul AusterShadow to Shadow Against the facade of evening:shadows, fire, and silence.Not even silence, but its fire—the shadowcast by a breath. To enter the silence of this wall,I must leave myself behind. POL OSTER(1947 – 2024)SJENA SJENI Na fasadi večeri:sjene, vatra i tišina.Nije ni tišina, nego njena vatra —sjenabačena dahom. Da uđem u tišinu ovog zida,moram sebe da ostavim iza sebe. (Prepjev: Magda Jovanović)
VILIJAM TREVOR (1928-2016)
Gospođica Smith Rođen kao VILIJAM TREVOR KOKS (William Trevor Cox) 24. maja 1928. godine u irskoj pokrajini Kork, u protestantskoj porodici. Poslije studija istorije na Triniti koledžu u Dablinu bavio se nastavničkim poslom i vajarstvom. Iako je bio priznat i cijenjen vajar, ljubav prema vajarstvu je izblijedjela kada su njegove skulpture počele da naginju apstrakciji pa se zaposlio u jednoj reklamnoj agenciji u Londonu kao pisac reklama. Tada je odbacio prezime Koks, vjerovatno da ga publika ne bi pamtila prvenstveno kao vajara. Uspjeh romanopisca doživio je sa drugim romanom Stari momci (The Old Boys, 1964), o kojem se Ivlin Vo pohvalno izrazio i koji je čak osvojio nagradu Hotornden, što je omogućilo Trevoru da se potpuno posveti pisanju. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i odlikovanja; trostruki je dobitnik nagrade Vitbred za romane Djeca Dinmuta (The Children of Dynmouth, 1976), Pastorčad sreće (Fools of Fortune, 1983) i Felisijino putovanje (Felicia’s Journey, 1994); pet puta je bio nominovan za Bukerovu nagradu, a pominjao se i kao kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Brojne pripovijetke su mu adaptirane za pozorište, radio i televiziju, a dva romana za film (Pastorčad sreće, 1990, i Felisijino putovanje, 1999). Tokom svog dugog života je napisao 19 romana, 20 zbirki priča, nekoliko drama i knjiga za djecu i dvije knjige autobiografskih eseja. Trevor je najpoznatiji kao pisac kratkih priča, iako je napisao mnogo odličnih romana. Često mu je prišivana etiketa „irskog Čehova”, što je donekle tačno, ako se ima u vidu da su i njegovi tipični likovi društveni marginalci: skitnice, invalidi, alkoholičari, usidjelice, udovice, razvedeni, usamljeni i očajni ljudi, „pastorčad sudbine” kojima se ona nemilo poigrava bacajući ih u raznorazna iskušenja iz kojih najčešće ne mogu da izađu „neokrnjeni”, postajući još više razočarani, unesrećeni i nemoćni ali pomireni s njom. Sve to pisac donosi na jedan tih i neupadljiv način, više nagovještavajući nego opisujući duhovnu i fizičku „turbulenciju” svojih junaka i uvijek sa velikom dozom saosjećanja i topline za te nesrećnike. Prevela s engleskog: MAGDA JOVANOVIĆ Ukoliko želite da pročitate tekst “GOSPOĐICA SMITH” kliknite na ovaj link.
ALIS VOKER
Cvijeće Majop* je mislila, dok je bezbrižno skakutala od kokošinjca do svinjca pa do sušare, da nikad prije dani nisu bili tako lijepi. Vazduh je donosio polet od kojeg joj je nos treperio. Žetva kukuruza i pamuka, kikirikija i tikvica činila je od svakog dana zlatno iznenađenje koje je izazivalo navalu uzbuđenih malih drhtaja u vilici. Majop je nosila kratak, kvrgav štap. Sviđalo joj se da ga nasumce isprobava na kokoškama, a ritam pjesme je razrađivala po ogradi oko svinjca. Osjećala se lakom i veselom na toplom suncu. Imala je deset godina i za nju nije postojalo ništa sem njene pjesme, štapa u stisnutoj tamnoputoj ruci i dam-di-da-da-da ritma. Okrenuvši leđa trošnim daskama napoličarske kolibe u kojoj je živjela njena porodica, Majop se zaputila uz živicu sve do potočića u kojem se završavala i gdje je izbijao izvor. Oko izvora, odakle je porodica koristila vodu za piće, raslo je šumsko cvijeće i srebrna paprat. Uz plitku obalu rovale su svinje. Majop je posmatrala kako sićušni bijeli mjehurići remete tanku crnu koricu tla, i vodu koja je nečujno izvirala i tekla nizbrdo. Mnogo puta je išla u istraživanje šume iza kuće. Često je išla s majkom, u kasnu jesen, da skuplja orahe među opalim lišćem. Danas se odvažila da sama pođe novom stazom, skakućući čas ovamo, čas onamo, nehajno gledajući okolo da ne nabasa na zmije. Pored uobičajenih, ali lijepih paprati i lišća, naišla je i na pregršt čudnih plavih cvjetova sa baršunastim rubovima i na grm kalikanta pun smeđih, mirisnih pupoljaka. Ruku punih cvijeća i grančica, do podneva je bila udaljena od kuće više od jedne milje. I ranije je bazala podalje od kuće, ali krajolik joj je sad izgledao čudnovat i ne tako lijep kao pri dosadašnjim lutanjima. Sumornom joj se učinila mala uvala u kojoj se našla. Vazduh je bio vlažan, tišina tijesna i duboka. Majop je pošla nazad prema kući, nazad u mir jutra. Tad ga je nagazila ravno među oči. Njena peta, zaglavljena u slomljenom čeonom dijelu između obrva i nosa, nagnala ju je da se sagne, hitro i bez straha, da je oslobodi. Tek kad je ugledala njegov goli osmijeh, oteo joj se mali cijuk iznenađenja. Bio je to visok čovjek. Od stopala do vrata, zauzimao je poprilično mjesta. Glava mu je ležala pored tijela. Kada je odgrnula lišće i uklonila naslage zemlje i truleži, Majop je vidjela da je imao velike bijele zube, sve napuknute ili slomljene, duge prste i veoma krupne kosti. Sva odjeća mu je bila istrunula osim nekoliko dronjaka plavog teksas-platna od kombinezona. Kopče kombinezona su postale zelene. Majop je sa zanimanjem posmatrala mjesto. Odmah tu gdje je nagazila na glavu rasla je ružičasta divlja ruža. Dok se saginjala da ubere ružu za svoj buket, ugledala je izdignutu zemlju, nešto kao prsten oko korijena ruže. Bili su to truli ostaci omče, komadić konopca s pluga za oranje koji se sada dobroćudno stapao s tlom. A gore iznad, na izbočenoj grani velikog hrasta visio je još jedan dio konopca. Iskrzan, natruo, izbijeljen i istanjen— jedva uočljiv — ali se njihao nemirno na povjetarcu. Majop je ostavila ubrano cvijeće. I ljetu je došao kraj. *Myop, ime djevojčice, izvedeno od riječi “myopic” – kratkovidna Prevela sa engleskog: Magda Jovanović
ŠILA HETI
Samo mala groznica Našamponirala je kosu trešnjama. Bila je to u potpunosti njena ideja— o tome nije nigdje bila pročitala. Izvadila je iz torbe celofansku vrećicu s trešnjama, stavila trešnje u drvenu zdjelu i tukla ih ravnom, širokom kašikom vadeći košpice prstima, a onda je otišla pod tuš i stavila svu tu kašu na glavu i oprala kosu s malo tekućine. Baš tako je poželjela da ugodi sebi jer joj se činilo da je samo mjesec bio na njenoj strani dok je sipao srebro po njenoj odjeći te noći. Kad je isprala kosu, ona je bila ružičasta i mirisala je na trešnje. Otišla je tako mokra u krevet, i kad se probudila izgledalo je kao da joj je glava prokrvarila tokom noći. Stavila je jastučnicu u umivaonik sa malo sapuna i otišla u svijet za svojim danom, dok ju je sunce obasjavalo stvarajući zlatni oklop koji joj je prekrivao cijelo tijelo. Prevela sa engleskog: Magda Jovanović
EMILI DIKINSON (1830 – 1886)
124 U zemljama koje ne vidjeh nikad – kažuDa ùzvisite Alpe glede odvajkada –Šeširima dotiču nebeski svod –Sandalama dosežu do grada – Uz vječne im noge u igriIvančica smjernih Mirijada –Koji ti cvijet bješe, Gospodine, a koji jaAvgustovskog dana tada? (Prevela Magda Jovanović) Emily Dickinson(1830 – 1886) 124 In lands I never saw — they sayImmortal Alps look down —Whose Bonnets touch the firmament —Whose Sandals touch the town — Meek at whose everlasting feetA Myriad Daisy play —Which, Sir, are you and which am IUpon an August day?
PERSI BIŠ ŠELI (1792-1822)
LUNI I, k’o gospa krhka i blijeda, smrću dodirnuta,Što posrće, u veo od tila ogrnuta,Iz sobe, u bludnji uma što slabi,Bezumna i nejaka grabi,Luna se diže na istoku neba tmurnaK’o neka bijela tvar opskurna. Da l’ od umora blijeda si toŠto se po nebu penješ i zemlju motriš,Što samotna lutaš isto,Što međ' zvijezdama drukčijeg roda hodiš, —U stalnoj mijeni, k’o bez radosti okoKoje biće dostojno i vjerno da nađe nikako? (Prevela Magda Jovanović) To The MoonPercy Bysshe Shelley(1792-1822) And, like a dying lady lean and pale,Who totters forth, wrapp'd in a gauzy veil,Out of her chamber, led by the insaneAnd feeble wanderings of her fading brain, The moon arose up in the murky east,A white and shapeless mass. Art thou pale for wearinessOf climbing heaven and gazing on the earth,Wandering companionlessAmong the stars that have a different birth, —And ever changing, like a joyless eyeThat finds no object worth its constancy ?